Srdele i inćuni nekada su se lovili noću, za vrijeme noći bez mjesečine, u razdoblju od travnja do listopada. Gotovo sav ulov, osim onoga namijenjenog trenutnoj potrošnji, konzervirao se soljenjem. Postupak soljenja bio je jednostavan: red morske soli, red ribe, i tako naizmjenično do vrha posude. Na kraju bi se sve opteretilo utegom i ostavilo nekoliko mjeseci. Sol je izvlačila vodu iz ribe i time je konzervirala. Najčešće su se solile srdele i inćuni.

Većina usoljenih srdela i inćuna izvozila se u Mletačku Republiku i Austro-Ugarsku Monarhiju. U primorskim krajevima, slane srdele i inćuni bili su osnovna namirnica. Konzumirali su se uz vino, kao užina ili kao temelj za razna primorska jela – uz krpice od tijesta, palentu ili kao nadjev za pogaču (poznata Komiška pogača s nadjevom od slanih srdela, rajčice i maslinova ulja). U dalmatinskim konobama, slane srdele i vino dio su autentičnog doživljaja.